Molitva je moćno oružje, ali ponekad ne znamo odakle uopće krenuti. Pa zašto ne bismo učili od najboljeg postojećeg izvora – Božjeg vlastitog Sina? Ovdje se nalaze tri molitve koje je Isus molio u nekim od svojih najtežih dana na zemlji.
Alarm zazvoni i dnevna rutina započne. Šalica kave i moj plan čitanja Biblije – obavljeno. Otvaram društvenu mrežu i prolazim kroz naslovnu stranicu (newsfeed) – obavljeno. No, molitveni zahtjev kojeg ugledam na zaslonu svog kompjutera potakne me da zastanem. On mi otkriva srcedrapajuću stvarnost.
Teret molitve počinje rasti negdje duboko u nama. Bez obzira na to koliko ja čeznula za time da se ‘izvičem’ u molitvi, ne znam odakle krenuti. Čini mi se kao da riječi nemaju dovoljnu moć prenijeti duboku empatiju koju osjećam. Jer sam bila ondje. Svi mi imamo bolne trenutke koji nas znaju ostaviti zabezeknutima.
U tim mučnim trenucima često ne možemo pronaći riječi za molitvu. Ali Isus nam pokazuje snagu molitve koja se izlijeva iz mjesta najskrivenijih osjećaja.
Isus je razumio našu bol. Zapravo, Isus je svoje najstrastvenije molitve izgovarao u svojim najtežim trenucima. I u tim molitvama mi pronalazimo primjer i poticaj koji nam je potreban u našim najtežim vremenima. Donosimo tri strastvene molitve kojima se Isus molio Bogu.
Isus je molio molitvu zahvalnosti kroz žalost i bol.
Isus je čuo da je njegov prijatelj bolestan. Jako je volio tog čovjeka. Situacija je za Lazara izgledala bezizlazno, ali Isus je pokazao pouzdanje u Boga govoreći: „Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.“ (Iv 11,4). U vrijeme kada ga je Isus došao vidjeti, Lazar je bio mrtav već 4 dana.
Isus je otkrio veličinu svoje tuge nakon što se licem u lice suočio s Marijom. Kada ju je Isus vidio kako plače, On je bio „potresen u duhu“ (Iv 11,33). Zatim je i on zaplakao. Isus je bio jako ožalošćen gubitkom svoga prijatelja, ali je to bila i reakcija na Marijinu duboku povrijeđenost. Kao što bi svaki pravi prijatelj učinio, Isus je pokazao svoje suze, oplakajući uz nju.
Isus je slijedio mnoštvo do grobnice te zatražio da odguraju kamen. Zatim je žarko izgovorio molitvu zahvalnosti. „Oče, hvala ti što si me uslišao.“ (Iv 11, 41). On nije molio da se Lazar probudi. Nije molio da Bog izvede čudo. On je zahvalio svom Ocu što je uvijek dostupan u danima potrebe, što ga uvijek sluša. On je zahvalio kako bi Ga drugi vidjeli i povjerovali. Nastavak na sledecoj strani.
