Njemu je bilo drago gledati kako ju nosim i to je postao sastavni dio njegova svakodnevnog života. Taj je trenutak iščekivao i radovao mu se. Ona ga je pozvala i zagrlila s toliko topline, kao da je to posljednji zagrljaj. Uzeo sam je i ponio iz sobe. Nježno je savila svoje slabašne ruke oko moga vrata… Osjetih prema njoj ono što sam osjetio kada sam je prvi put uzeo u naručje. Taj lijep osjećaj narušavalo je samo to što je ona sada mnogo slabija. Kada sam je uzeo u naručje posljednje jutro, nisam mogao nastaviti ni jednog koraka. Naš je sin već bio u školi. Ostali smo sami u kući. Nisam vjerovao da se tako nešto može dogoditi. Bez nje više nisam mogao. Mome kajanju nije bilo kraja. Spustio sam je na krevet, zagrlio i zaplakao.
Molio sam je da mi oprosti i govorio: „Sve do sada nisam znao koliko si dobra i što mi značiš!“
Zatim sam istrčao iz kuće, sjeo u automobil i otišao do žene s kojom sam bio u vezi. Pred njenom sam kućom istrčao iz automobila ne zatvorivši vrata. Bojao sam se zadržavanja, da se ne bih predomislio i promijenio svoju odluku. Ona me čekala pred vratima s osmijehom na licu. Rekao sam: „Žao mi je, ali ja se nikada neću razvesti od svoje supruge!“ Moje su je riječi izbezumile. Bila je nepomična. Kroz suze je izustila: „Jesi li ti normalan?!“ ponovno sam se ispričao a ona me pljusnula i zalupila vratima.
Monotoniju u moj brak donijele su sitnice. Nismo se jedno od drugoga udaljili zato što se ne volimo. Nedostajali su samo poneka lijepa riječ i lijep postupak. Nosio sam je na svojim rukama samo mjesec dana i sreća se vratila u našu kuću. Vraćajući se kući, donio sam čvrstu odluku da ću od tada svako jutro nositi svoju suprugu u naručju, sve dok nas smrt ne rastavi.
Svratio sam u cvjećarnicu da kupim supruzi najljepši buket cvijeća. Prodavačica me upitala: „Što ćemo napisati na podsjetnici?“ Sav sretan rekao sam: „Nosit ću te u naručju sve dok nas smrt ne rastavi.“