Naš je sin vidio kako sam ju uzeo u naručje, i počeo vikati: „Tata nosi mamu!“ Osjetio sam nekakvu gorčinu u grlu. Što bi moj sin rekao da zna što činim njegovoj mami?! Ne zna on koliku joj bol nanosim. Odnio sam je kroz dnevni boravak do kućnog praga, onako kako sam to učinio prije deset godina. Ona je zatvorila oči i prošaptala: „Molim te, nemoj još govoriti djetetu o našem razvodu.“ Kimnuo sam glavom, potvrdivši da neću.
Kada sam krenuo na posao, ona je stajala na autobusnoj stanici. Idemo u istom pravcu, ja sam sam u automobilu a ona čeka autobus. Pored nje sam prošao kao da je ne poznajem. Taj prizor nikada neću zaboraviti.
Sljedećeg dana, dok sam je nosio, njen me miris podsjetio na sretne dane našeg bračnog života. Uvidio sam da sam je potpuno zapostavio. Vrijeme je ispisalo blage crte po njenu licu. Više nije mlada i lijepa kao nekada. I njena se kosa promijenila. Jedno me pitanje mučilo: Kakav sam ja to čovjek i činim li joj nepravdu(?!) Četvrti dan, dok sam je nosio na rukama, vratila se ona nekadašnja bliskost prema toj ženi. Bio je to jak osjećaj koji me potpuno nadvladao. Darovala mi je deset najljepših godina svoga života. Bila je prema meni dobra i poslušna. Takva je žena pravo blago.
Svaki naredni dan jačao je te osjećaje prema njoj. Iz dana u dan, moja je supruga bila sve lakša. Nije ju bilo teško nositi. Mislio sam da gubi težinu zbog briga i našeg skorog rastanka. Za ženu nema većeg udarca od razvoda braka.
Jednog sam dana promatrao kako traži odjeću da se odjene. Sva joj je odjeća bila prevelika. Tada sam shvatio da mi je lako nositi jer je smršavila.
Jednog dana, dok smo sjedili jedno pored drugoga, spontano sam pružio ruku prema njoj i nježno je spustio na njenu glavu. Tada je naš sin ušao i povikao: „Tata, vrijeme je da nosiš mamu!“