Zato i imamo ogroman broj ljudi koji iz veze i vezu, iz odnosa u odnos, ponavlja iste cikličke radnje. Mi smo društvo koje očekuje da se preko problema prelazi. Prividno. Na površini. Da se za taj problem optuži netko drugi. Ili da pak osoba sama sebi objavi “rat” dok se istog ne riješi.
Prečesto tako imamo ljude koji se bore sami sa sobom, bez da razumiju da je borba nepotrebna. Potrebno je razumijevanje. Pronalaženje uzroka. Triggera. Okidača. Onoga što vas navodi da reagirate nepovoljno po sebe i druge. Ljubomora, strah, bježanje od bliskosti ili ignoriranje stvarnosti su samo posljedice, a društvo vam uporno nameće da se borite s time.
Je li ikoga zaista briga za uzrok? Je li itko spreman “kopati” po sebi? Raščlaniti se na dijelove. Ogoliti svaki sloj sebe i pronaći onu iskru koja je sposobna napraviti takvu buktinju u vama? Pravo je pitanje žele li se ljudi baviti sa sobom. I žele li se drugi baviti s drugima. Ne kategorički. Ne plošno i površno. Nego gradacijski. Postepeno. U procesu koji može iznjedriti više vrijednosti nego prosti ciljevi kojima težimo. U procesu upoznavanja sebe.
Mi težimo osloboditi se svega, vodeći rat sa sobom. Mi težimo riješiti nešto što često uopće ne razumijemo. Otvoriti se bez da se dotaknemo. Usredotočeni smo da riješimo posljedicu, a ne uzrok. Jer uzrok često ni ne tražimo.
Nagrađujemo sebe konceptima vjerovanja da nas nakon “pobjede” očekuje nagrada. Bolji odnosi. Prijateljstva. Poslovi. Bolji san. Mirniji život. Kvalitetnije vrijeme. A kada se to ne dogodi, pomislimo u čemu smo pogriješili? U tome što nisi dobili ni jednu “bitku”, a mislimo da smo dobili “rat”.
Umjesto da se razumijemo. Shvatimo. Usredotočimo na sebe. Mi smo se zamrzili. Udaljili. Odbacili. Ušli u borbu sa svojim emocijama i reakcijama. Instinktivno i animalno, jer moramo pobijediti. A sve to je nepotrebno. Bez svrhe. Bez rezultata. Osim što nas dovodi do pojačanih frustracija. Nezadovoljstva. Nagomilanih emocija s kojima više ne znamo gdje ćemo i kako ćemo.
Jer ako pobijediš svoju emociju, ode li ona zaista iz tebe? Ili neka nova okolnost, osoba i situacija ju ponovnu iznjedre na površinu? Ako ne razumiješ uzrok svojih reakcija, vjeruješ li zaista da možeš pobijediti posljedicu?
U konačnici, je li “rat” zaista nešto što bi trebao voditi u sebi i sa sobom? Jer kad pobijediš Sebe, tko zapravo izgubi tada? Mislite o tom…
